понедељак, 8. децембар 2014.

O CRNIM RUPAMA - ČIKA KEKIN DNEVNIK




Dragi dnevniče,



Stalno mi nestaju razne stvari... 
Kao da propadnu u zemlju ili još gore kao da ih crna rupa guta...
Kad već rekoh crna rupa ne znam da li postoji veći stručnjak za astronomiju od mene.  
Ime crna rupa sam dao za objekat čije je gravitaciono polje toliko jako da nijedan oblik materije ili radijacije ne može da pobegne od nje, uključujući i svetlost za koje se smatra da ima najveću brzinu u prirodi, zbog čega objekat pri posmatranju deluje crno. 
Čak se i kaže da ništa ne može pobeći crnoj rupi u svemiru izuzev Čika Keke...                                                                                                         
Možda je pre mene moj učenik Albert Ajnštajn nešto o tome progovorio ali ništa spektakularno...
Ja imam čak komšiju Vasu koga zovu Vasa „Crna rupa“...
Taj vam može pre jela pojesti dva metra kobasic bez leba, pa onda popije litar belog i kisele da bi mu proradio stomak i počeo da jede...
Na kraju može da pojede vanglu krofni, ali bez džema, jer ga od džema spopadne gorušica...

Astronomi su registrovali mnogo sistema kod kojih dve zvezde kruže jedna oko druge, međusobno privlačene gravitacijom. Takođe su uočili sisteme kod kojih postoji samo jedna vidljiva zvezda koja kruži oko nevidljivog pratioca.
Postoji mnogo tehnika kojima se može otkriti potencijalna crna rupa. Jedna od njih je praćenje situacije i potencijalnog predmeta napada crne rupe.

Da bi vam pojasnio to je kao kada ja ostavim šlajbok sa parama na stolu, sakrijem se i virim da vidim koja će crna rupa da ga proguta. Prva crna rupa koja naiđe je moja žena Aspida, ona delimično izvuče sadržaj novčanika... 
Potom naiđe stariji sin koji takođe ima moć gravitacije... 
Na kraju maloj Anici, šta ostane ili ne ostane...                                                                                                       Crne rupe u središtu Mlečnog puta kao i one u drugim galaksijama mogle bi biti ulazi u paralelne svemire. 
U svojoj analizi sam pokazao da u svakoj crnoj rupi može egzistirati novi svemir. Ako je to tačno, a tačno je, nema dokaza da i naš svemir nije mala tačka u nekoj hiper Crnoj rupi.
To mi nekako liči na pomenutog Vasu „Crnu rupu“...
U njemu sigurno postoji paralelni Vasa. Jer on ma koliko da pojede on je uvek gladan i žedan. 
Verovatno prvo nahrani unutrašnjeg „paralelnog“ Vasu, pa onda sebe da bi u međuvremenu unutrašnji Vasa ponovo ogladneo i ožedneo...
Ne znam šta da vam Kažem...
Mislim, znam, a to sam vam već i rekao...
Ali ne mogu biti pametan sa svim tim crnim rupama...
Ajd da je jedna, ali ko zna koliko ih ima...



уторак, 2. децембар 2014.

GODIIŠNJA DOBA - ČIKA KEKIN DNEVNIK


Dragi dnevniče,


To sa četiri godišnja doba nešto mi nije jasno…
Da li svuda na svetu postoje četiri godišnja doba? 
Baš me zanima kako ta godišnja doba izgledaju na severnom polu a kako u Africi, u Sahari…?
Znam ja u stvari kako to funkcioniše, samo malo mi nije jasno…
Mislim, jasno mi je ali se uvek pitam kako…
Baš me zanima…

Čitao sam ja o svemu tome u čuvenoj enciklopediji još čuvenijeg svetskog naučnika Profesora Arkadija “Hiljadu zašto, hiljadu – ne mogu ja baš sve znati”. Lepo su tu objašnjenje cirkulacije vremenskih zona u skladu sa prirodnim pomeranjima temperaturnih sličnosti i razlika…
Ili kako bi rekao moj omiljeni klasik filozofske misli Volfgang Amadeus Bekenbauer: “Samo ako se zapitaš možda možeš dobiti pravi ili pogrešan odgovor”.
Malko sam se raspitivao o tim načinima života…

Moj prijatelj Lajoš Kovač Brica koji živi na dalekom severu, čak tamo kod Subotice, kaže da je kod njih zimi baš hladno pa ne može da zamisli kako je tek Eskimima…
Proučavajući taj fenomem zime kod Eskima sam saznao neverovatne stvari. Mili moji, da ne poverujete…

Jeste li znali da neki Eskimi zimi koriste frižider kako bi sprečili potpuno smrzavanje hrane? 
Čak sam čuo da neki otvore vrata frižidera da bi zagrejali svoje kuće od leda…
Ne znam tačno ni kako leta tamo izgledaju, kakva je priroda, kako u tom snegu i ledu rastu jagode, lubenice…?
Mora da je tamo nauka daleko otišla kada im to uspeva.  I kako se uopšte u tom nepreglednom snegu i ledu deca leti igraju u pesku…?
Nasuprot zime kod Eskima takođe me intrigira i zimsko doba u centralnoj Africi. Oni imaju sasvim drugačiji problem…
Pošto je tamo stalno tokom godine temperatura i preko 40 stepeni, pitam se kako im ne bude teško da zimi po toj vrućini čiste sneg…

Takođe mi nije jasno kako Deda Mrazu nije vrućina u onoj njegovoj bundi kada dođe za Novu godinu da deli paketiće…
Stvarno ovaj neverovatni svet pruža mnoštvo pitanja a ja se osećam pozvanim da dam mnoštvo odgovora…

Kod nas zimi sneg pravi dve vrste problema. Jedna vrsta problema je kada pada i kad ga ima a druga kada ne pada i kad ga nema. Uz to sneg pravi velike probleme, naročito deci, jer počne da pada uvek na kraju zimskog raspusta, kad deca trebaju da krenu u školu.

Neki vole a neki mrze sneg. Oni koji ga mrze su ozbiljni ljudi i vozači, uglavnom oni koji imaju neki važan i neizostavan posaa i zbog tog posla ne vide ništa oko sebe, ni petak, ni nedelju, ni zimu ni proleće...
Oni koji vole sneg su dečije duše, bez obzira jesu li još deca ili su već odrasli bradati ljudi sa dosta zima na grbači. Upravo se u odnosu prema snegu prepoznaje duša.
Ta godišnja doba su mi baš enigma koju ne razumem, mislim, razumem je ali mi nije jasno…
Ne znam…
Ne mogu da budem pametan…
Mislim znam, ali nije mi jasno….


петак, 21. новембар 2014.

MISTERIJA PREZIMENA - ČIKA KEKIN DNEVNIK




Dragi dnevniče,
baš sam se zainteresovao oko te materije vezane za prezimena.  Pročavajući prezimena zainteresovao sam se i za imena…

Kako su moji prijatelji, čuveni naučnici, Lolek i Bolek  uvek tvrdili: “Nije bitno kako te zovu, bitno je da te zovu, makar i da ti daju čokoladu” i ja se slažem sa tom njihovom postulatornom hipotenuzom.

Prema najnovijem istraživanju mojih prijatelja naučnika Kineza tvrdi se da je ono što je za Nemce prezime Miler, za Kineze je Li, a onih koji se prezivaju Li ima 96 miliona. To znači da se oko 7,4 posto kineskog stanovništva od oko 1,3 milijarde ljudi zove Li, objavili su moji prijatelji kineski naučnici dopisni članovi naše Lingvističke akademije iz Niš.
Istraživanje koje su sproveli kineska Akademija nauka i koncern Dinčang pokazalo je nadalje da su vrlo česta i prezimena Vang (7,2 posto Kineza) i Zang (6,8 posto Kineza). Istraživanje je sprovedeno na 300 miliona stanovnika Kine koji su imali 41.000 različitih prezimena.

Kod nas bi prezime Li verovatno bilo Jovanović, Vang bi bilo Nikolić a Zang bi trebalo onda da bude Petrović. Koristeći isti naučni postupak i istu naučnu formulu kod nas bi trebalo da bude preko 500.000 ljudi koji se prezivaju Jovanović, 500.000 ljudi koji se prezivaju Nikolić I nešto malo manje od 500.000 ljudi koji se prezivaju Petrović… 
Ovo istraživanje me je baš uplašilo. LIčno imam utisak da ovih prezimena ima kao sitnih svetaca ali da nas baš toliko ima…? 
Ne znam, nisam pametan…
Eto moje prezime je Jovanović, Čika Keka Jovanović i mogu vam reći da mi je familija poprilično brojna. Kad pravimo svadbe, ispraćaje u vojsku i slične masovne događaje hrana se služi u turama a prema azbučnom redu početnih slova imena. Ali u drugu ruku kad mi je potrebna neka sitna finansijska pomoć čini mi se kao da nema nijednog Jovanovića… 
Prava misterija koja govori o relativnosti brojeva…

Neki ljudi prave eksperimente na polju imena i prezimena…
Moj komšija Dragorad je eksperimentisao i svojoj dvojici sinova dao isto ime, Mile da bi kad bi on viknuo “Mile daj pivo”, njemu stiglo dva piva.
To je prepisao iz onog vica o Muji…
Mislio je da neću saznati.

U isto vreme jedna Fatima je imala petoro sinova i svi su se zvali Mujo. Kad su je pitala kako ih razlikuje, ona je rekla po prezimenima njihovih očeva… 
Nauka je čudo…
Ali da toliko ima nas Jovanovića…
Valjda nismo u rodu sa familijom Li!!!
Ne znam šta da kažem, šta da radim…
Nisam pametan…
Valjda uskoro ništa ne slavim…

Voli vas Čika Keka Li Jovanović!


среда, 19. новембар 2014.

MISTERIJA LJUDSKOG ORGANIZMA- ČIKA KEKIN DNEVNIK



Dragi dnevniče,

nisam znao da nervnih ćelija ima 100 milijardi samo u ljudskom mozgu... 
Auuu, koliko samo ima mozgova na svetu raznih veličina, kapaciteta, funkcionalnosti...
Stalno me je opčinjavala misterija ljudskog organizma kao jedne savršene mašine koja radi bez našeg uticaja. E, to me kopka...
Hteo bih da se malo upetljam u tu mašinu i pokupim neke ideje, rešenja, fore i fazone.

Kao što je rekao Profesor Arkadije: „Ništa ne znam dok ne saznam a i kad saznam ne moram da shvatim.“


Na primer, naučnici kažu da je neuron najduža ćelija u ljudskom telu koja stimuliše mišiće a može biti duga i do 1,4 metra. ‘Ajd da je 14 milimetara duga, ili čak 14 centimetara – ali 1, 4 metra… 
Što je dugo baš je mnogo…
Pa gde stane tolika.

E, sad to je jedna ćelija a koliko ih ima tako dugih?
Gde su sve te predugačke ćelije smeštene….?

Hajde da to nekako i prihvatim ali podatak da brzina signala koji putuje duž nervnih ćelija može dotići i do 400 kilometara na čas a krv u jednom danu pređe udaljenost od 19.000 kilometara to mi neko mora i pokazati i dokazati.
Jaoooj, šta bi radio kad bi znao to što ne znam! 

Krv pređe 19.000 kilometara a ja i komšija Steva se sve zajapurimo dok odemo do prodavnice da čučnemo i popijemo koje pivo. Kako je to moguće, ja pređem oko 500 metara dnevno a krv 19.000, ne metara, nego kilometara…?
A na čega radi srce kad otkuca u jednom danu 100.000 puta, a tokom ljudskog života oko 2,5 milijardi puta?

Jaoooj, šta bih sve napravio kad bih znao kako to radi! Ali, to je nemoguće a možda i nije…

Ja ne mogu da zakucam 10 eksera a da se sav ne uzduvam a srce 100.000 puta kuca u toku dana…?
E, kad su mi rekli u onoj enciklopediji da je površina plućnog tkiva jednaka je površini teniskog igrališta a brzina vazduha pri kašljanju je oko 100 kilometara na čas i pri kijanju čak 160 kilometara na čas – prosto sam se umorio.
Pluća kao tenisko igralište…?!
Ma, hajde neka to pričaju nekom drugom…

Možete li da zamislite kako bi se to sve moglo iskoristiti…
Ali ipak možda je to i istina...
Čovek je savršena mašina, ležiš a sve u tebi vrvi od jurnjave, skupljanja, širenja, cirkulacije, praskanja…
Ko li je to tako sklopio i montirao?

Da bi to sve saznali i ispitali, moj naučni tim i ja, u našim eksperimentima koristimo životinje koje imaju najsličnije organe našima – svinje.
Lepo mi to kad zazimi uzmemo pet, šest eksperimentalnih životinja pa ih proučavamo…

Prvo ih moramo premeriti po delovima, noge se mere i klasifikuju u dve kategorije, merimo dužinu creva sa i bez sadržine, kao i težinu pre dimljenja i posle dimljenja. Srce, papke, uši i ostale iznutrice pregledamo posle dobrog kuvanja i pratimo njihovo ponašanje kakvu rekaciju pravi pri dodatku ljute paprika i naknadnog barenja u oraniji.

Pored startnog ispitivanja eksperiment traje do proleća…
To već godinama radimo i očekujemo da ćemo doći preko tajne svinjskog organizma do tajne ljudskog organizma…
Nobelova nagrada nam ne gine…